John Lennon
(9. oktobar 1940 – 8. decembar 1980)

Trideset godina od atentata na jednog od najvećih koji je, prebirajući po žicama gitare istovremeno uradio neizbrisiv "riff" na mnogima od nas.
Atentator ga je sačekao ispred zgrade u kojoj je živeo i kad je naišao (zajedno sa Yoko Ono), pozbao ga je po imenu i zatim ispalio 5 metaka od kojih su četiri pogodila metu - sa smrtnim ishodom. Ubica je zatim sačeko policiju, nije se opirao, predao se, osuđen je, zove se Mark David Chapman i za mene je prvi atentator, savremenik, kom sam zapamtila ime jer mi je ubio, meni je ubio - Džon Lenona

U septembru iste godine John Lennon je rekao:

"Part of me would like to be accepted by all facets of society and not be this loudmouthed lunatic musician. But I cannot be what I am not. Because of my attitude, all the other boys' parents ... instinctively recognised what I was, which was a troublemaker, meaning I did not conform and I would influence their kids, which I did. ... I did my best to disrupt every friend's home ... Partly, maybe, it was out of envy that I didn't have this so-called home, but I really did ... There were five women who were my family. Five strong, intelligent women. Five sisters. Those women were fantastic ... that was my first feminist education ... One happened to be my mother ... she just couldn't deal with life. She had a husband who ran away to sea and the war was on and she couldn't cope with me, and when I was four-and-a-half, I ended up living with her elder sister ... the fact that I wasn't with my parents made me see that parents are not gods"

Tog leta 1980. godine, živeći par meseci kao kornjača sa rancem na leđima u kojem je bilo i više stvari nego što mi je stvarno trebalo, upoznajući se sa raznim ljudima sličnim meni i različitim od mene, tog jednog od mojih mnogih leta skitnji i lutanja po Zemljinom šaru, imala sam jedan zanimljiv, dug razgovor na železničkoj stanici u Amsterdamu, na putu za Keln, sa dvoje vršnjaka, Iraca (ko zna u kojim su predelima oni sada!), razgovor uglavnom o - Lenonu.

Jedan od onih razgovora koji uvek služi kao dokaz i kao podsećanje na činjenicu o tome kako je teško (i često sasvim nemoguće) rečima dopreti do ljudi, zaista dopreti. Nije nam uspelo, naravno. Lennon kojeg sam ja videla i znala nije bio Lennon kojeg su oni poznavali i znali i razmenjivali smo reči o dva potpuno različita ljudska bića - jednog kojeg su videli oni i drugog kojeg sam videla ja. Nije pomagalo što je, fizički, to bilo jedno isto biće - mi smo, kao i većina ljudi uglavnom govorili o sebi, služeći se svim onim što smo videli u - Lenonu.

I rekla sam (nešto i otprilike) na kraju:
"Kako je moguće da tako tragično različito doživljavamo sve što on radi, priča, peva i govori?"
A odgovor je glasio:
"Zato što ti nemaš pravo, a tvrdoglava si da priznaš da nemaš pravo".

I posle smo ušli u voz, u različite vagone i putujući u tišini i sama sve do Kelna (i često puta kasnije) padao mi je na pamet taj razgovor, bilo je u celoj komunikaciji nečeg sasvim iskreno tragičnog što, naravno, nije imalo veze sa Lenonom, ali kad mi je iste godine u decembru stigla vest o njegovoj smrti - taj je razgovor, vođen nekoliko meseci ranije, bio je prva stvar koja mi je pala na pamet.
I odmah nakon toga, stigla me sasvim blesava i šašava asocijacija - zanimalo me je samo da li mu je ubica, pucajući, usput slomio i naočari, čuvene, nezaboravne "lenonke" kojih je većina nas imala bar jedan par i koje su mu bile "omen", baš kao i crte lica, nos ili položaj tela na sceni ili fotografiji.

Danas bi John Lennon imao 70 godina i skoro sam sasvim sigurna da bi i Ircima sa železničke stanice u Amsterdamu bilo jasno da u mojim rečima o njemu nema ni tvrdoglavosti, ni želje da budem u pravu ni iluzija o tome ko je i šta je bio ustvari, ali ima i bilo je oduvek samo jedne rečenice "kakav divan, tužni, radoznali, a uprkos svemu vedri dečak prekrasnih očiju iza naočara!"

I sigurna sam da još uvek "negde, šašav, leti i živi..."

post scriptum:
spomenik na fotki je na - Kubi (a gde drugde? :))