A Tale of Two Genders and Age of Inequality (*)

A Tale of Two Genders and Age of Inequality

“One percent of our world’s population owns half of the world’s wealth. The wealth of this one percent amounts to $110 trillion which is 65 times the total wealth of the bottom half of the world’s population. Seven out of ten people in our world live in countries where economic inequality has increased, often drastically, in the last 30 years. Should this massive concentration of economic resources in the hands of the few concern us at all?” (The Age of Inequality)

Women are somehow used to inequality based on gender models decided by just one of the gender and never really agreed by the other one on which the inequality was imposed “by natural differences between sexes”. There is nothing natural in any kind of inequality, it is social construct created by people and it can and should be deconstructed by the people for the benefit of all.

We are living the age of the worst kind of  feminization of the planet widening the gap of inequality in post global époque with very few having almost everything and huge majority of population having almost nothing, living the imposed model and social construct imposed by very few. It is not sustainable, just like it was not sustainable for women to live without any kind of rights for thousands of years but it lasted, nevertheless.

Shall we allow the age of huge inequality to last that long? Can we understand that inequality is not of right, left or centrist ideology, democracy or dictatorship but of being inhuman to our own societies?

What should be the role of women of XXI century to achieve the goal of less inequality for all?

It is a brand new chapter in tale of two genders wherever we might live on the planet, it should be a chapter of dialogue between man and women about shared responsibility for the process through which we should create more balanced, sustainable societies with less people at the bottom and more people on the top and most people somewhere in between, with world wealth not redistributed but in sustainable way used for the benefit of most of the people.

We need more women as decision makers in economy, politics, culture, finances, sport, everywhere not just because they are females, but because of their different approach to inequality, because of the narrative of the gender that was the narrative of inequality from the beginning of human kind.

Inequality is not just about the poverty, it is much more about the access and chances, about mechanisms with which anyone, born anywhere can change the game in which losers and winners are written and decided in advance.

We need more women in everyplace where there is any kind of decision making process that make an impact on everyday life of millions of people, we need a dialogue through which women should be listened and treated equal.

We need more woman entrepreneurs having the same access to all kind of recourses as men have, we need more women in financial sector to reverse the process of worlds virtual money creating real debts to business and states enlarging the inequality instead boosting the growth and progress.

Financial and economic power is irreversibly global, political power looks irreversibly local and that created the age of non-controlled finance system in which states and societies serve the purpose by increasing the wealth of those who are already wealthy. Whole states are now in the same social position as women used to be till the XX century, they are there to obey and to be submitted to the rules they cannot make and cannot change.

That should be the role for women, to make the rules and to change the rules, because that is how they already won the first chapter of a tale of two genders at the beginning of XX century for the better. The same recipe for cooking the better world should be used once more.

The world of XXI century is in a need of new paradigm and that new paradigm cannot be created without the women.

(*) written for About women in Business and Politics at the Economic Forum

Economic Forum

  

Najstarije drveće na svetu

21.mart je Svetski dan šuma.

Stara mudrost kaže da jedno društvo počinje da napreduje kad članovi tog društva počnu da sade drveće a znaju da u hladu tog drveća neće uživati.

Svako ljudsko društvo na našoj planeti treba da se zabrine nad podatkom da godišnje sa lica naše olanete nestaje 16 miliona hektara šuma, zauvek.

Ljudi bez šuma ne mogu, a šume bez ljudi - mogu.

Postoje svedoci te tvrdnje.

Deda-stabla, Entovi našeg vremena, drveće staro više hiljada godina nađeno i imenovano širom naše planete.

Drveće koje nam može ispričati svoje hiljadugodišnje priče, samo kao ih pažljivo slušamo i još pažljivije gledamo.

Drveće koje je bilo tu kad su se stvarale i propadale ljudske civilizacije diljem Zemljinog šara, a oni bili nemi posmatrači upijajući tragove vremena za civilizacije i generacije koje dolaze i prolaze.

Svetski Dan šuma, ustanovljen tek pre koju deceniju 1971, kad su ljudi razumeli da su već previše štete naneli šumama krčeći ih i gde nikako ne bi trebalo, uništavajući ih zagađenjima kako nikako ne bi smelo i uklanjajući ih i sebi i drveću na štetu.


A treba samo pažljivo pogledati i saslušati ove, samo na prvi pogled neme svedoke nedostatka ljudskog poštovanja prema šumama i naučiti da se šume mogu i koristiti i čuvati i negovati i voleti i paziti. Tako da ni šume ni ljudi ne budu na gubitku.


Imala sam jednom jedan plan da jednog čoveka, neobičnog i sjajnog,  upoznam sa jednim drvetom koje raste na obali Dunava otkad znam za sebe, da ga predstavim "svom" drvetu. I - nije mi uspelo, Ali - drvo mi je ostalo...

1. The oldest tree on Earth is a Bristle-cone pine meaningfully called “Methuselah”. It is 4,800 years old and it stands proudly in Methuselah alley, Nevada.  

2. Very highly regarded in its native land, Sarv-e-Abarkooh is an impressive 4,000 years old cypress. This tree may be found in Abarkooh, in Iran.   

3. Located in Wales, United Kingdom, the Yew tree is object to local legends and superstitions. Even though Yew trees are long living trees, no other exemplar of the species ever touched the venerable age of 4,000 years.  

4. One of the oldest tree species that are still thriving today is the Patagonian Cypress: fossilized parts of this plant were believed to be 35 million years old. Today, the oldest Patagonian cypress, or Alerce, has counted 3,500 years of existence. This huge tree measures between 40 and 70 meters, but much larger specimens existed in the past.  

5. Happily living in Florida, USA is the Senator, a pond cypress, the oldest tree of his species. Its estimated age is of 3,400-3,500 years and it stands 35 meters tall; the original height of the tree was of 50 meters but a hurricane destroyed its top.    

6. What a wonderful name for a tree which truly deserves it! The Patriarca da Foresta is a 3,000 years old deciduous tree in Brazil. The Patriarch of the forest is rising in the Atlantic Forest, as one of the tallest trees there, and certainly, the oldest.  

7. The Formosan Cypress is known as a slow growing tree. Yet, it may reach 60 meters in height once it is fully grown. It is also famous for being able to reach respectable ages, and the oldest of the species, called the “Alishan Sacred Tree” , which fell in 1997, as a consequence of serious rainstorms, was believed to be 3,000 years old. It had an important meaning for the Buddhist in its area and thus, they were the most affected by its loss.

8. Also known as “The tree of 100 horses” the oldest chestnut in the world may be found in San D’Alfio, Sicily. Even though its age is not known with accuracy, it is no less than 2,000 years old, though it may actually be as old as 4,000.  

9. Sequoias are known are known to be able to reach thousands of years of existence. Thus, it is no surprise to see one of these magnificent trees on the list. General Sherman is the oldest sequoia in the Sequoia National Park. This is no only one of the oldest trees in the world but also the largest when it comes to wood volume: 1487 cubic meters of wood make the trunk of this 2300 years old sequoia.  

10. Depending on who you like to believe, this tree may be as young as 2,170 years, or as old as 7,200. It age cannot be determined because the inside of its trunk is so rotten that the age of the tree could not be determined according to its rings. Located in Yakushima, in Japan, the amazing Jhomonsugi is one mystery that scientists will probably never be able to elucidate.


*******************

Trajanje šuma je zapis o šumama.
Nestanak šuma je zapis - o ljudima.
Nemojmo ostavljati takve zapise o sebi.
Sadimo, čuvajmo šume, one trebaju nama i onima koji dolaze posle nas.

godina dvanaesta

12.mart 2003

12.mart 2015

Bila je 

privilegija

raditi

s tobom

za tebe

uz tebe

Srljamo li kojekude?

Tekst objavljen u "Svedoku" br.962 od 30.12.2014 

Kuda ide(mo) Srbija?

Stvarno, kuda ide Srbija, kuda i kako zajedno hodimo? Srljamo li kojekude ili hodamo znajući gde ćemo stići i šta će se usput svima nama događati?

Paradoksalna je, istorijski gledano, stalna neodlučnost društva u Srbiji za dijalog o jasnim pravcima sopstvenog razvoja i istovremena dokazana lakoća odlučnosti da se podrži, učestvuje i navija za različite vrste konflikata, redovno sa tragičnim posledicama po društvo u celini.

Površni, nedosledni i nejasni u volji za razvojem, a čitki, dosledni i jasni u volji da se stalno bavimo konfliktima, da im budemo izazivači ili žrtve.

A ne može oba, s istim uspehom. I ne može biti jasnog odgovora o tome kuda idemo, ako u samom društvu  nema temeljitog, dobrovoljnog dijaloga o tome.

Možda je lakše odgovoriti na pitanja o nama slikajući kontekste drugih koji su, nekada ranije, bili u sličnoj situaciji kao mi danas, s nejasnom budućnošću, s previše nepravdi,zebnji i strahova, a premalo izvesnosti i poverenja u sebe same i u sopstvenu sposobnost da se razviju kao društvo na korist svih pojedinaca, da zasluže osobine koje ih,  merljivo, stavljaju u red razvijenih, za život poželjnih društava.

U stanju veoma sličnom našem bila je većina evropskih društava u prvoj polovini XX veka, a kasneći za njima pedesetak godina ponovili smo sve njihove greške krajem tog istog veka.

Delimo prostor, a ne delimo epohu, vreme, zrelost društava s kojima želimo ravnopravnu saradnju i mesto u Evropi.

I kuda i kako sada?

Donete odluke o evropskom menjanju Srbije razumeli smo, na žalost,  skoro kao nasilno nanošenje demokratije. Dijalog sa Evropom razumemo kao ucenjivački i neosetljiv na svu kompleksnost koju kao društvo nosimo rešavajući problem sa Kosovom i pokušavajući da donesemo konačne odluke o mestu Rusije u našem evropskom putu i cilju.

Ta oprečna osećanja među ljudima najlakše je opisati rečenicom koja glasi „Idemo u EU, ali ...“ a u stvari nema – ali.

S tim „ali“ pokušavamo da postanemo društvo razvijenih, sposobnih, vodećih, a da se pri tome nimalo ne promenimo, da zadržimo sve svoje iluzije o sebi samima, svo zavodljivo, katkad mitsko samozadovljstvo o sopstvenom značaju, tradiciji i istoriji, a bez samopoštovanja, u stvari.

To „ali“ je proizvod nedostatka samopoštovanja koje imamo kao društvo. Ponosni na srednjovekovne manastire ne gradimo do njih ni puteve ni putokaze, ponosni na lepotu geografije u kojoj smo rođeni neštedimice i bezobzirno je prljamo i zagađujemo, ponosni na usmenu i pisanu kulturu rugamo se volji za znanjem raznih među nama, ponosni na pripadnost sopstvenoj naciji ne odolevamo narcizmu zbog malih razlika drugačijih od nas, ponosni na tradiciju, odbijamo da prihvatimo koliko je među nama strašno malo osnovnog lepka društvenog tkiva uspešnih – poverenja i međusobne solidarnosti.

Mi smo društvo koje funkcioniše kroz te paradokse, i paradoksalno, to nam je istovemeno i prepreka i šansa da izmislimo sopstvenu budućnost, da svi znamo jasan odgovor na pitanje „kuda idemo“.

Možda mogu svi ti naši paradoksi da nam pomognu da razumemo da, ako nastavimo da vucaramo za sobom to „ali“ koje izgovaramo kao volju da se ne menjamo, ono stoji svugde, a ne samo u deklarativnom odgovoru o Evropi kao mestu ka kom idemo. Ono je u rečenicama „slobode i prava za sve, ali ..“, „jednakost i šanse za sve, ali ...“ , „pravna država svima, ali ...“, „nema pravde koja je osveta, ali ...“ „privatna svojina i tržišna ekonomija, ali ...“, „sloboda govora, ali ...“, „demokratija, ali ...“

I to malecno „ali“ je razlika između nas i evropskih društava iz prve polovine XX veka, tako sličnih nama, a bez „ali“ u odlukama o sopstvenom razvoju koji ih je učinio uspešnim, bogatim, vodećim, modernim, onakvim kakvi bismo i mi želeli da budemo – „ali“ ....

To „ali“ proizvodi velike nevolje pravnoj državi i demokratiji, to „ali“ unapred podrazumeva razne izuzetke, nejednakosti, gradi stil podaništva kojim se ubacuje u te grupe izuzetih, to „ali“ lomi institucije, huška ljude jedne na druge, stvara osećanja opšte nesigurnosti, jer iza svega što se u društvu dešava uvek ima neko „ali“ kojim se u stvari navija protiv svega za šta se na rečima o modernoj Srbiji zalažemo, kojim se navija za čvrstu ruku, kratke postupke, jednoumlje i atmosferu kojom se smatra da se svako može dovoljno pokoriti, zaplašiti i ućutkati da i ne pomisli da ikako drugačije i može biti.

Mi smo društvo stvarne neodlučnosti i otuda nam je to „ali“ uz svaki opis konteksta koji živimo jer nam pomaže da na pristojan, razložan i skoro razuman način uspešno poričemo sopstvenu realnost koju ne tvore  pravila, pravda i pravna država, već izuzeci stvoreni zato što je sve iza  „ali“ u svakoj rečenici ogroman, tmast, sivi, interpretacijama podložan  prostor kojim se ne propušta svetlo na jasan odgovor o tome kuda idemo. Pa zato i tako neke društvene grupe vide samo srljanje bez pravog plana i cilja, a neke druge vide da smo svi na dobrom putu, a dijaloga među tim grupama i nema, jer ga niko i ne želi, svako svoje „ali“ čuva jer zna da postoji ogromna mogućnost da se ta rečca dijalogom okruni, možda čak i izbriše.

I zato nam, u celini, jasna slika o našoj budućnosti često izmiče, ophrvani svakodnevnim brigama o preživljavanju ne sećamo se kad smo se poslednji put probudili bezbrižni i laki, s osećanjem sigurnosti da pripadamo društvu svesnog svojih problema, manjkavosti i neznanja, a osposobljenog da samo sve svoje probleme rešava.

Neznanje kojim s lakoćom izgovaramo „ali“ uz sve važne tvrdnje o nama samim je naš najveći, ako ne i jedini pravi problem.

Neznanje je neodvojivo od arogancije, od bahatosti, od ponosa na ničim utemeljen stav da će nam uspeti da izgradimo moderno društvo i pravnu državu, a da pri tome zadržimo to „ali“ uz sve čime se bavimo, da zadržimo izuzetke tako da baš mi budemo oni na koje se za sve važeća pravila i neće odnositi.  Neznanje o tome proizvodi i površnost i nepravde u menjanju društva, površnost je nespojiva sa uspehom u bilo čemu i tako se stvara mali, neznanjem zaštićen prostor u kojem čučimo ili tapkamo na jednom mestu, umesto da učeći i smanjujući neznanje o svemu koračamo sasvim svesni realnosti kojom jesmo, takvi kakvi smo.

Koraci koje tako i pri tome budemo pravili izgradiće ritam našeg odgovora na pitanje „kuda idemo“. U godinama pred nama hodamo ka postizanju zakonom obavezujućeg dogovora o Kosovu i sa Kosovom, hodamo ka istoj poziciji Rusije na kojoj su i sve druge države Evrope, hodamo gradeći pravnu državu pred kojoj smo svi jednaki, brinući o ekonomiji koja ima temelj u privatnoj svojini, u konkurenciji i boreći se za prava svih koji tu ekonomiju grade svojim radom, boreći se za pravo na smanjenje brige o preživljavanju, hodamo ka sticanju samopoštovanja i obavezi poštovanja i uvažavanja svakog pojedinca pred svakom institiucijom koja treba da mu služi jer je on kao poreski obveznik plaća. Koračajući tako zajedno treba da uradimo najteži posao jednog društva – da u njemu izgradimo dijalog, poverenje i međusobnu solidarnost, jer smo mi ljudi istovremeno i u stvari ta država, ta Srbija za koju se sada pitamo „kuda ide“.

Idemo  svim tim koracima u društvo drugih evropskih, modernih država.

Bez „ali“.