Žan Mone dijalog

Vlasništvo nad "sudbinom"

Poruke koje još uvek, 2019, stižu sa Zapadnog Balkana su

• stanje “ni rat ni mir” je baš OK, odličan je izgovor da se ništa ne radi na razvoju, jer uvek može gore, samo ako “sudbina” reši
• zamrznuti konflikti su baš dobri, neka ih, rešavaćemo ih u nekim boljim vremenima
• retorika netrpeljivosti, političkog nasilja i tranzicija mržnje, medijska i društvena, zajedničko ruganje vladavini prava
• ekonomija rešava sve, čm se obogatmo nećemo se mrzeti i živećemo divno, kao zabluda kojom se drž zamrznutim rešavanje svih političkih problema, nedostatak sloboda i vladavine prava
• lupetanje o tome “kako nam je to sve sudbina”

Pa, sedite rođaci, imam nešto da vam kažem:

• sudbina se bira i gradi ljudskom voljom, planom, strategijama i delma, sudbina se bira, nije neminovnost, osim kod ljudi koji ne bi da budu odgovorni za sopstvenu budućnost, bez obzira kako na rečima bili nezadovoljni sadašnošću
• sve o čemu se lupeta po Zapadnom Balkanu o našoj “sudbini” su posledice ličnih i kolektivnih izbora i političkih odluka - i neminovnost netpeljivosti i lenjost duha i nevoljnost za pomirenje i saradnju i autodestruktivna upotreba moći NAD NEKIM ili NEČIM umesto da bude moć ZA NEŠTO
• opisivanje istorije bez predloga kako je ne ponoviti u budućnosti je ogovaranje problema koje živimo, samozadovoljno i neproduktivno
• svm tim mitskim lupetanjem o sudbini, istoriji, nepravdama i nemogućnosti da Zapadni Balkan odluči o sopstvenom razvoju se baš fino dobijaju izbori? Naravno, rođaci, zato i kažem da je živeti u glibu zabluda o sudbinama - slobodan izbor

Šta može takođe biti odluka o našoj “sudbini” već sutra, bez para, bez ikoga da dođe da nam kaže kako i šta treba radti, da nas k’o kakva bebisterka u vrtiću, a sedeći u sobama punim ljudi koji sami sebe smatraju odraslim, pouči kako se preuzima vlasništvo nad svojom sudbinom? Jer nama do vlasništva nad svopstvenom sudbinom i sopstvenom budućnošću očigledno nije stalo, lenjo to da radi na sopstvenom razvoju?

• ukidanje međusobnih granica je najevropskije što se može učiniti, za početak
• sesti za sto u dijalog bilateralni ili multilateralni o “nerešivoj istoriji sudbinskih sukoba” bez moderatora i bebisiterki, jer što govorila moja baba “kome drugi gaće veže nakrivo mu tur stoji”
• zajedno organizovati borbu protiv organizovanog krimnala na Zapadnom Balkanu
• usvojiti dokument (kako god ga zvali) o zajedničkom poštovanju ljudskih prava na Zapadnom Balkanu (nešto kao “Mala povelja” koju je Država zajednica Srbije i Crne Gore usvojila) i ustanoviti zajednička tela koja izveštavaju kako žive razne i sve etničke zajednice rasute po našim državama
• doneti zajednički razvojni dokument o energetici i klimatskm promenama na Zapadnom Balkanu, takođe bez moderatora i bebisiterki za odrasle ljude nedorasle vremenu
• sva već izgrađena regionalna tela, mehanizme, organizacije i institucije ne tretirati kao da su “kobajagi i zato što nas je EU naterala da ih napravimo” već ih ostaviti da rade poslove iz svojih već napisanih nadležnosti, dobra su za razvoj
• dobrovoljno se odreći volje za sukobima, razlučiti se od decenijske očigledno neuspešne strategije “da se svaka nepravda ima ispravljati novom nepravdom”, od govora mržnje, od verbalnog nasilja svake vrste kojim se samo dokazuje da se svesno bira “sudbina” stagnacije, zaostajanja, periferije i pokazuje svesno nerazumevanje XXI veka

Zašto tvrdim da sve to može već sutra, u ponedeljak 11.11.2019?

Zato što osnov za svo to vlasništvo nad “sudbinom” na Zapadnom Balkanu već postoji, izgrađen je k’o kad se rađa neželjeno dete uz pomoć, znanje, novac ili preporuke EU, sve što je potrebno za politike u regionu dorasle vremenu već je “naneto” našem regionu, ali mi svi nastavljamo da se nećkamo, izmišljamo “istorijska raskršća nedoumica” o tome kako će ljudi živeti ovde za 10 ili 15 godina.

Koliko je ta nevoljnost vlasništva nad sudbinom zajednička šteta lako je dokazati očiglednim praznim prostorima, teritorijama po svim državama na kojima više nema ljudi, a za koje se ginulo, stradalo, sa kojih se nasilno iseljavalo, na kojima su počinjeni užasi ratnih zločina, a sada su prostori napuštenih sela i varoši, bez ijednog svetla kad se noću putuje širom regiona.

Pa koliko moraš biti glup da ne odustaješ od politike koja je do toga dovela? Da sad “veruješ u čuda i sudbinu” koja će nekako, magijom, sve te ljude vratiti, da ostaješ lenj da preuzmeš vlasništvo nad sopstvenom sudbinom? Ili - koliko hladnokrvan s odlukom da se takvom politikom ipak dobijaju izbori, svuda, bez obzira na zajedničku štetu, očitu?

Odlaze ljudi, a od dobra se ne beži.

I nema to veze sa ekonomijom, ima veze sa odlukom ljudi da ne daju još neki deo svog života politici koja im jede vreme, umesto da gradi vreme, koja ne pruža ništa osim retorike zbog koje su prostori sa kojih odlaze stradali s porukom sa Zapadnog Balkana “da može opet” ili da bar može “kobajagi” da se preti da može opet.

Jer se tako dobijaju izbori sa ovima koji nisu otišli, još.

Jer donosoci odluka na Zapadnom Balkanu ne znaju rzaliku između političara i državnika.

Političari su mahom jedači vremena i gledaju samo u stvari kojima se dobijaju izbori, rade ono što moraju da se to i desi

Državnici su graditelji vremena i gledaju čime u sadašnjosti mogu graditi drugačiju, bolju budućnost za ljude i zato rade stvari koje ne moraju.

Sve što sam navela kao plan poslova koji mogu sutra da počnu da se rade - ne mora.

Ali - može.

A Tale of Two Genders and Age of Inequality (*)

A Tale of Two Genders and Age of Inequality

“One percent of our world’s population owns half of the world’s wealth. The wealth of this one percent amounts to $110 trillion which is 65 times the total wealth of the bottom half of the world’s population. Seven out of ten people in our world live in countries where economic inequality has increased, often drastically, in the last 30 years. Should this massive concentration of economic resources in the hands of the few concern us at all?” (The Age of Inequality)

Women are somehow used to inequality based on gender models decided by just one of the gender and never really agreed by the other one on which the inequality was imposed “by natural differences between sexes”. There is nothing natural in any kind of inequality, it is social construct created by people and it can and should be deconstructed by the people for the benefit of all.

We are living the age of the worst kind of  feminization of the planet widening the gap of inequality in post global époque with very few having almost everything and huge majority of population having almost nothing, living the imposed model and social construct imposed by very few. It is not sustainable, just like it was not sustainable for women to live without any kind of rights for thousands of years but it lasted, nevertheless.

Shall we allow the age of huge inequality to last that long? Can we understand that inequality is not of right, left or centrist ideology, democracy or dictatorship but of being inhuman to our own societies?

What should be the role of women of XXI century to achieve the goal of less inequality for all?

It is a brand new chapter in tale of two genders wherever we might live on the planet, it should be a chapter of dialogue between man and women about shared responsibility for the process through which we should create more balanced, sustainable societies with less people at the bottom and more people on the top and most people somewhere in between, with world wealth not redistributed but in sustainable way used for the benefit of most of the people.

We need more women as decision makers in economy, politics, culture, finances, sport, everywhere not just because they are females, but because of their different approach to inequality, because of the narrative of the gender that was the narrative of inequality from the beginning of human kind.

Inequality is not just about the poverty, it is much more about the access and chances, about mechanisms with which anyone, born anywhere can change the game in which losers and winners are written and decided in advance.

We need more women in everyplace where there is any kind of decision making process that make an impact on everyday life of millions of people, we need a dialogue through which women should be listened and treated equal.

We need more woman entrepreneurs having the same access to all kind of recourses as men have, we need more women in financial sector to reverse the process of worlds virtual money creating real debts to business and states enlarging the inequality instead boosting the growth and progress.

Financial and economic power is irreversibly global, political power looks irreversibly local and that created the age of non-controlled finance system in which states and societies serve the purpose by increasing the wealth of those who are already wealthy. Whole states are now in the same social position as women used to be till the XX century, they are there to obey and to be submitted to the rules they cannot make and cannot change.

That should be the role for women, to make the rules and to change the rules, because that is how they already won the first chapter of a tale of two genders at the beginning of XX century for the better. The same recipe for cooking the better world should be used once more.

The world of XXI century is in a need of new paradigm and that new paradigm cannot be created without the women.

(*) written for About women in Business and Politics at the Economic Forum

Economic Forum

  

Najstarije drveće na svetu

21.mart je Svetski dan šuma.

Stara mudrost kaže da jedno društvo počinje da napreduje kad članovi tog društva počnu da sade drveće a znaju da u hladu tog drveća neće uživati.

Svako ljudsko društvo na našoj planeti treba da se zabrine nad podatkom da godišnje sa lica naše olanete nestaje 16 miliona hektara šuma, zauvek.

Ljudi bez šuma ne mogu, a šume bez ljudi - mogu.

Postoje svedoci te tvrdnje.

Deda-stabla, Entovi našeg vremena, drveće staro više hiljada godina nađeno i imenovano širom naše planete.

Drveće koje nam može ispričati svoje hiljadugodišnje priče, samo kao ih pažljivo slušamo i još pažljivije gledamo.

Drveće koje je bilo tu kad su se stvarale i propadale ljudske civilizacije diljem Zemljinog šara, a oni bili nemi posmatrači upijajući tragove vremena za civilizacije i generacije koje dolaze i prolaze.

Svetski Dan šuma, ustanovljen tek pre koju deceniju 1971, kad su ljudi razumeli da su već previše štete naneli šumama krčeći ih i gde nikako ne bi trebalo, uništavajući ih zagađenjima kako nikako ne bi smelo i uklanjajući ih i sebi i drveću na štetu.


A treba samo pažljivo pogledati i saslušati ove, samo na prvi pogled neme svedoke nedostatka ljudskog poštovanja prema šumama i naučiti da se šume mogu i koristiti i čuvati i negovati i voleti i paziti. Tako da ni šume ni ljudi ne budu na gubitku.


Imala sam jednom jedan plan da jednog čoveka, neobičnog i sjajnog,  upoznam sa jednim drvetom koje raste na obali Dunava otkad znam za sebe, da ga predstavim "svom" drvetu. I - nije mi uspelo, Ali - drvo mi je ostalo...

1. The oldest tree on Earth is a Bristle-cone pine meaningfully called “Methuselah”. It is 4,800 years old and it stands proudly in Methuselah alley, Nevada.  

2. Very highly regarded in its native land, Sarv-e-Abarkooh is an impressive 4,000 years old cypress. This tree may be found in Abarkooh, in Iran.   

3. Located in Wales, United Kingdom, the Yew tree is object to local legends and superstitions. Even though Yew trees are long living trees, no other exemplar of the species ever touched the venerable age of 4,000 years.  

4. One of the oldest tree species that are still thriving today is the Patagonian Cypress: fossilized parts of this plant were believed to be 35 million years old. Today, the oldest Patagonian cypress, or Alerce, has counted 3,500 years of existence. This huge tree measures between 40 and 70 meters, but much larger specimens existed in the past.  

5. Happily living in Florida, USA is the Senator, a pond cypress, the oldest tree of his species. Its estimated age is of 3,400-3,500 years and it stands 35 meters tall; the original height of the tree was of 50 meters but a hurricane destroyed its top.    

6. What a wonderful name for a tree which truly deserves it! The Patriarca da Foresta is a 3,000 years old deciduous tree in Brazil. The Patriarch of the forest is rising in the Atlantic Forest, as one of the tallest trees there, and certainly, the oldest.  

7. The Formosan Cypress is known as a slow growing tree. Yet, it may reach 60 meters in height once it is fully grown. It is also famous for being able to reach respectable ages, and the oldest of the species, called the “Alishan Sacred Tree” , which fell in 1997, as a consequence of serious rainstorms, was believed to be 3,000 years old. It had an important meaning for the Buddhist in its area and thus, they were the most affected by its loss.

8. Also known as “The tree of 100 horses” the oldest chestnut in the world may be found in San D’Alfio, Sicily. Even though its age is not known with accuracy, it is no less than 2,000 years old, though it may actually be as old as 4,000.  

9. Sequoias are known are known to be able to reach thousands of years of existence. Thus, it is no surprise to see one of these magnificent trees on the list. General Sherman is the oldest sequoia in the Sequoia National Park. This is no only one of the oldest trees in the world but also the largest when it comes to wood volume: 1487 cubic meters of wood make the trunk of this 2300 years old sequoia.  

10. Depending on who you like to believe, this tree may be as young as 2,170 years, or as old as 7,200. It age cannot be determined because the inside of its trunk is so rotten that the age of the tree could not be determined according to its rings. Located in Yakushima, in Japan, the amazing Jhomonsugi is one mystery that scientists will probably never be able to elucidate.


*******************

Trajanje šuma je zapis o šumama.
Nestanak šuma je zapis - o ljudima.
Nemojmo ostavljati takve zapise o sebi.
Sadimo, čuvajmo šume, one trebaju nama i onima koji dolaze posle nas.

godina dvanaesta

12.mart 2003

12.mart 2015

Bila je 

privilegija

raditi

s tobom

za tebe

uz tebe

Srljamo li kojekude?

Tekst objavljen u "Svedoku" br.962 od 30.12.2014 

Kuda ide(mo) Srbija?

Stvarno, kuda ide Srbija, kuda i kako zajedno hodimo? Srljamo li kojekude ili hodamo znajući gde ćemo stići i šta će se usput svima nama događati?

Paradoksalna je, istorijski gledano, stalna neodlučnost društva u Srbiji za dijalog o jasnim pravcima sopstvenog razvoja i istovremena dokazana lakoća odlučnosti da se podrži, učestvuje i navija za različite vrste konflikata, redovno sa tragičnim posledicama po društvo u celini.

Površni, nedosledni i nejasni u volji za razvojem, a čitki, dosledni i jasni u volji da se stalno bavimo konfliktima, da im budemo izazivači ili žrtve.

A ne može oba, s istim uspehom. I ne može biti jasnog odgovora o tome kuda idemo, ako u samom društvu  nema temeljitog, dobrovoljnog dijaloga o tome.

Možda je lakše odgovoriti na pitanja o nama slikajući kontekste drugih koji su, nekada ranije, bili u sličnoj situaciji kao mi danas, s nejasnom budućnošću, s previše nepravdi,zebnji i strahova, a premalo izvesnosti i poverenja u sebe same i u sopstvenu sposobnost da se razviju kao društvo na korist svih pojedinaca, da zasluže osobine koje ih,  merljivo, stavljaju u red razvijenih, za život poželjnih društava.

U stanju veoma sličnom našem bila je većina evropskih društava u prvoj polovini XX veka, a kasneći za njima pedesetak godina ponovili smo sve njihove greške krajem tog istog veka.

Delimo prostor, a ne delimo epohu, vreme, zrelost društava s kojima želimo ravnopravnu saradnju i mesto u Evropi.

I kuda i kako sada?

Donete odluke o evropskom menjanju Srbije razumeli smo, na žalost,  skoro kao nasilno nanošenje demokratije. Dijalog sa Evropom razumemo kao ucenjivački i neosetljiv na svu kompleksnost koju kao društvo nosimo rešavajući problem sa Kosovom i pokušavajući da donesemo konačne odluke o mestu Rusije u našem evropskom putu i cilju.

Ta oprečna osećanja među ljudima najlakše je opisati rečenicom koja glasi „Idemo u EU, ali ...“ a u stvari nema – ali.

S tim „ali“ pokušavamo da postanemo društvo razvijenih, sposobnih, vodećih, a da se pri tome nimalo ne promenimo, da zadržimo sve svoje iluzije o sebi samima, svo zavodljivo, katkad mitsko samozadovljstvo o sopstvenom značaju, tradiciji i istoriji, a bez samopoštovanja, u stvari.

To „ali“ je proizvod nedostatka samopoštovanja koje imamo kao društvo. Ponosni na srednjovekovne manastire ne gradimo do njih ni puteve ni putokaze, ponosni na lepotu geografije u kojoj smo rođeni neštedimice i bezobzirno je prljamo i zagađujemo, ponosni na usmenu i pisanu kulturu rugamo se volji za znanjem raznih među nama, ponosni na pripadnost sopstvenoj naciji ne odolevamo narcizmu zbog malih razlika drugačijih od nas, ponosni na tradiciju, odbijamo da prihvatimo koliko je među nama strašno malo osnovnog lepka društvenog tkiva uspešnih – poverenja i međusobne solidarnosti.

Mi smo društvo koje funkcioniše kroz te paradokse, i paradoksalno, to nam je istovemeno i prepreka i šansa da izmislimo sopstvenu budućnost, da svi znamo jasan odgovor na pitanje „kuda idemo“.

Možda mogu svi ti naši paradoksi da nam pomognu da razumemo da, ako nastavimo da vucaramo za sobom to „ali“ koje izgovaramo kao volju da se ne menjamo, ono stoji svugde, a ne samo u deklarativnom odgovoru o Evropi kao mestu ka kom idemo. Ono je u rečenicama „slobode i prava za sve, ali ..“, „jednakost i šanse za sve, ali ...“ , „pravna država svima, ali ...“, „nema pravde koja je osveta, ali ...“ „privatna svojina i tržišna ekonomija, ali ...“, „sloboda govora, ali ...“, „demokratija, ali ...“

I to malecno „ali“ je razlika između nas i evropskih društava iz prve polovine XX veka, tako sličnih nama, a bez „ali“ u odlukama o sopstvenom razvoju koji ih je učinio uspešnim, bogatim, vodećim, modernim, onakvim kakvi bismo i mi želeli da budemo – „ali“ ....

To „ali“ proizvodi velike nevolje pravnoj državi i demokratiji, to „ali“ unapred podrazumeva razne izuzetke, nejednakosti, gradi stil podaništva kojim se ubacuje u te grupe izuzetih, to „ali“ lomi institucije, huška ljude jedne na druge, stvara osećanja opšte nesigurnosti, jer iza svega što se u društvu dešava uvek ima neko „ali“ kojim se u stvari navija protiv svega za šta se na rečima o modernoj Srbiji zalažemo, kojim se navija za čvrstu ruku, kratke postupke, jednoumlje i atmosferu kojom se smatra da se svako može dovoljno pokoriti, zaplašiti i ućutkati da i ne pomisli da ikako drugačije i može biti.

Mi smo društvo stvarne neodlučnosti i otuda nam je to „ali“ uz svaki opis konteksta koji živimo jer nam pomaže da na pristojan, razložan i skoro razuman način uspešno poričemo sopstvenu realnost koju ne tvore  pravila, pravda i pravna država, već izuzeci stvoreni zato što je sve iza  „ali“ u svakoj rečenici ogroman, tmast, sivi, interpretacijama podložan  prostor kojim se ne propušta svetlo na jasan odgovor o tome kuda idemo. Pa zato i tako neke društvene grupe vide samo srljanje bez pravog plana i cilja, a neke druge vide da smo svi na dobrom putu, a dijaloga među tim grupama i nema, jer ga niko i ne želi, svako svoje „ali“ čuva jer zna da postoji ogromna mogućnost da se ta rečca dijalogom okruni, možda čak i izbriše.

I zato nam, u celini, jasna slika o našoj budućnosti često izmiče, ophrvani svakodnevnim brigama o preživljavanju ne sećamo se kad smo se poslednji put probudili bezbrižni i laki, s osećanjem sigurnosti da pripadamo društvu svesnog svojih problema, manjkavosti i neznanja, a osposobljenog da samo sve svoje probleme rešava.

Neznanje kojim s lakoćom izgovaramo „ali“ uz sve važne tvrdnje o nama samim je naš najveći, ako ne i jedini pravi problem.

Neznanje je neodvojivo od arogancije, od bahatosti, od ponosa na ničim utemeljen stav da će nam uspeti da izgradimo moderno društvo i pravnu državu, a da pri tome zadržimo to „ali“ uz sve čime se bavimo, da zadržimo izuzetke tako da baš mi budemo oni na koje se za sve važeća pravila i neće odnositi.  Neznanje o tome proizvodi i površnost i nepravde u menjanju društva, površnost je nespojiva sa uspehom u bilo čemu i tako se stvara mali, neznanjem zaštićen prostor u kojem čučimo ili tapkamo na jednom mestu, umesto da učeći i smanjujući neznanje o svemu koračamo sasvim svesni realnosti kojom jesmo, takvi kakvi smo.

Koraci koje tako i pri tome budemo pravili izgradiće ritam našeg odgovora na pitanje „kuda idemo“. U godinama pred nama hodamo ka postizanju zakonom obavezujućeg dogovora o Kosovu i sa Kosovom, hodamo ka istoj poziciji Rusije na kojoj su i sve druge države Evrope, hodamo gradeći pravnu državu pred kojoj smo svi jednaki, brinući o ekonomiji koja ima temelj u privatnoj svojini, u konkurenciji i boreći se za prava svih koji tu ekonomiju grade svojim radom, boreći se za pravo na smanjenje brige o preživljavanju, hodamo ka sticanju samopoštovanja i obavezi poštovanja i uvažavanja svakog pojedinca pred svakom institiucijom koja treba da mu služi jer je on kao poreski obveznik plaća. Koračajući tako zajedno treba da uradimo najteži posao jednog društva – da u njemu izgradimo dijalog, poverenje i međusobnu solidarnost, jer smo mi ljudi istovremeno i u stvari ta država, ta Srbija za koju se sada pitamo „kuda ide“.

Idemo  svim tim koracima u društvo drugih evropskih, modernih država.

Bez „ali“.

Devet Jedanaest Istorija

Pre trinaest godina, jedanaestog devetog 2001. dogodio se događaj koji je potresao svet
Događaji samog 11.09. i kasnije su događaji koji su temeljito protresli naš svet i oblikovali istoriju za jednu celu ljudsku generaciju, ako ne i mnogo dalekosežnije.

 
Film o 9/11 rušenju kula još uvek nije snimljen, koliko znam, a naša vremena brzih, obimnih i svima dostupnih komunikacija su takva da o ovom tragičnom događaju postoji oblije zvaničnih izveštaja, vladinih i obaveštajnih analiza i istraga, dokumentacionog materijala, intervjua, istraživačkih tekstova i filmova, sve do raširenog projekta "Zeitgeist" koji zagovara ogromnu teroiju zavere u nedostatku sebi sasvim jasnih, prihvatljivih i nespornih odgovora na pitanje "kako je moguće da se dogodi 9/11?", dan posle koga više ništa nije isto, dan koji je duboko potresao temelje jedne moćne zemlje, ali i sve nas druge, manje ili jednako moćne trenutno na planeti.
Retko (ako ikako) se osvetljava jedan paradoks koji je meni bio tako očit i tog 9/11 pre trinaest godina kada smo gledali tragične udare aviona, rušenje kula i s nemim užasom razumevali da prisustvujemo činu smrti hiljada ljudi u direktnom televizijskom prenosu i da nam se pred očima odvija događaj koji će duboko i nepovratno - potresti i protresti svet.
Taj paradoks se sastoji u samom izboru mete terorista - "Svetski trgovački centar", "kule bliznakinje" koje su jedno od najinternacionalnijih mesta na svetu, koje sa Amerikom (kao pravom metom napada) ima veze utoliko što se nalazi adresom na njenoj teritoriji, sve ostalo čine ljudi iz celog sveta. Paradoks, jer ta činjenica oduzima osećanje o teroru uperenom samo na USA, ta činjenica omogućava da se doživi svaki tragični detalj kao teror prema bilo kome, bilo gde na planeti. Taj paradoks nije uspeo da mi bude "ublažen" ni avionskim napadom na zgradu Pentagona, ni sasvim jasnom porukom da se radi o napadu na USA, na želju da se terorističkim aktom uspostave potpuno nova "pravila igre" na međunarodnom planu.

A "ground zero", mesto udara koji je potresao svet je danas još uvek gradilište za šest novih nebodera i objekata  koji po visini (i simbolici) nikako neće stići "kule bliznakinje", ali će ponovo postati mesto - svetske trgovine, to je sigurno.

Hoće li novi neboderi, novi izgled mesta udara, obnavljanje poslovnog i svakog drugog života na mestu udara uspeti da ublaže, izblede ili izmene doživljaje i sećanja na dan koji je potresao svet? 

Ne verujem.

Udari i potresi ovakve vrste imaju tu osobinu da su - nepovratni, da prelaze u narativ i legendu, baš kao moćne prirodne katastrofe, s tim što je razlika ogromna, jer priroda ne nosi sobom nikakve "namere i planove"  zla, uništavanja, smrti, mržnje, priroda se vlada po zakonima koji tvore vulkane, zemljotrese, cunamije, poplave, uragane,  požare...sve vrste katastrofa, prirodnih tragedija  i nesreća koje sobom nose i ljudske živote i imovinu i menjaju lice Zemlje u celini.
Ali - priroda nema izbor da li će se negde desiti kakva katastrofa koja će potresti celu planetu, a ljudi taj izbor - imaju.
I ponekad (na žalost, ne tako retko) ljudi biraju destrukciju, smrt, mržnju, uništenje svega što pred sobom vide kao simbol sopstvene tragedije.

Porodicama i prijateljima i bližnjima onih koji su izgubili živote pre trinaest godina, malo će šta drugo biti važno - osim tragičnog ličnog gubitka nekoga koga su voleli, strašnog gubitka nekoliko hiljada života u danu koji je potresao svet.
Taj je potres bio tako snažan da  naš svet, po mnogim osama, vertikalama i horizontalama, još uvek - nestabilno treperi.
Interesantno je zamisliti kako će za 500 godina od danas izgledati civilizacijski narativ i legenda o ovom događaju, a možda možemo naslutiti ako pogledamo kako danas izgleda narativ o istom tom mestu, ali od pre 500 godina - na tom je mestu živela civlizacija koja već dugo ne postoji, u šumama, na zelenim ravnicama i bistrim vodama zajedno sa životinjama koje - takođe ne postoje. I to ne zato što su nestali u - prirodnim katastrofama, nestali su kroz mnogo dana "manjih potresa" koji su, ljudskom rukom izazvani, potresali samo taj deo sveta, baš kao što se i danas slični, "mali potresi" dešavaju širom planete, važni samo za taj deo, samo će tu, u tim delovima  biti pamćeni i kroz narativ prenošeni sledećim generacijama.
Ali - 11.09.2001. je dan koji je potresao celu planetu i ostavio dubok ožiljak na savremenoj civilizaciji.
Kad podrobnije pogledamo lice te naše, savremene civilizacije, lako se daju primetiti i drugi, mnogobrojni, duboki i neizbrisivi ožiljci, nastali većinom - ljudskom rukom...

I na kraju - poznat i bizaran detalj, takoreći trivia celog tragičnog događaja - 911 je, naime, telefonski broj kojim se poziva i policija i razne druge hitne službe u slučaju dešavanja kakvog kriminalnog dela, kakve nesreće ili prirodne katastrofe. Identično se čita i datum koji je potresao svet - u USA se (većinski) datum piše tako što se prvo piše mesec, a zatim dan. Devet Jedanaest - brojke kojima je napravljena istorija. Podseća na naslov jednog drugog filma koji je snimo Alfred Hitckok - "Pozovi M radi ubistva"  Klasik horora. Kao što je i 9/11 pre trinaest godina bio - dan horora.