Monday, August 25, 2014

O površnosti i kako je i zašto treba izbegavati

Površnost je raširena, laka, zavodljiva, prihvaćena, ima mnogo lica i oblika i u suštini je način da šareno i privlačno iskažemo svoj manjak interesa i volje za radom, za udubljivanjem u bilo šta o čemu (inače) imamo stav, za bilo šta što nam je povereno da uradimo, da naučimo, da obavimo.


Površnost je mlađa i zgodinja sestra aljkavosti, šlamperaja,  našeg "lako ćemo i sutra ćemo" ponašanja, naše pokazivanje "bašmebrigizma" kao da nam je to prirodno pravo,  naša sklonost ka fušeraju, nezavršavanju poslova, naše odsustvo napora da posumnjamo da li o nečemu imamo dovoljno znanja, naša nespremnost da pitamo, istražujemo i brinemo o kvalitetu onoga što govorimo, što radimo, što  pružamo kao uslugu ili prodajemo kao robu.




Površnost je lepršava, neodoljiva i tako, tako ljudska. 


Gde god da je ljudi - ima i površnosti, ima neizbežne lakoće  stava  "ma, baš me briga, ako prođe - prođe, mrzi me sad, i drugi tako rade...". 
 

I svuda ima površnosti, ali mi se čini da se kod nas površnost  neguje, da se toleriše više i češće nego kod drugih, da je smatramo delom mentaliteta, a ustvari je jedna od naših loših navika, ustvari je linija poslednje odbrane  stava i uverenja da i ne možemo da se menjamo, da i ne treba da se menjamo

Površnost je najbolji mogući izgovor za sve koji ne žele da ulože napor da sopstvene "loše navike" menjaju.


Najjasniji i najbliži primer ustaljene površnosti je - razmena informacija. 


Prateći kako ljudi razmenjuju informacije (ne samo na našem jezičkom području, već i na drugim jezicima koje znam) primetila sam da kao da postoji svojevrstan model (kod nas izraženiji nego u engleskom ili nemačkom) po kojem oni koji informacije treba da pružaju rade to nedovoljno često i nedovoljno jasno, a oni koji informacije nemaju kao da smatraju da već znaju bolje i da im informacija i ne treba. 


Površnost  odlično opisuje i  kontekst nedovoljno dobre komunikacije, sasvim precizno i istovremeno upućuje na to ŠTA uraditi da bi se ukupna količina površnosti nekako smanjila i time nam svima približila način na koji se informacija razmenjuje onom drugačijem načinu, onom boljem stepenu razmene kojeg ćešće čitam na drugim jezicima, ređe na svom


Površnost je ozbiljna prepreka dijalogu, pristajanje na površnost je pristajanje na kulturu monologa, površnost je ozbiljna mana obavljanju bilo kog i kakvog posla, a svaku komunikaciju površnost ustvari sprečava ili sasvim zaustavlja.

Površnost u komunikciji ume da izgleda kao lepa kraljica lenjosti, jer je zavodljiva, laka, ne zahteva nikakvog napora, osim da se veruje da su nam stavovi, mišljenja, utisci, procene, sve naše što u reči pretvorimo, da nam je sve to sasvim utemeljeno, da nema nikakve potrebe proveravati da li smo informacije koje imamo razmenili na pravi način ili da li smo informacije koje nemamo tražili na pravi način.

Tuđu površnost doživljavamo kao omalovažavanje, nepoštovanje, čak i uvredu i lako ćemo se setiti tog svog doživljaja u komunikaciji sa javnim službama, državnom upravom, sa servisima naših neispravnih kućnih uređaja, sa majstorima koje zovemo, lekarima, bilo kime od kog tražimo uslugu (ili robu) koju plaćamo ili koja nam je neophodna. iz bilo kog razloga.



Tuđa površnost nam uskraćuje i informaciju i uslugu i robu koja nam treba.

Svoju sopstvenu površnost najčešće ne vidimo, ne uočavamo, ne razmišljamo o njoj kao o lošoj navici koju bi trebalo menjati jer je i ona (naša površnost) nekome, negde ona tuđa površnost koju i mi sami doživljavamo i koja nam se uopšte ne dopada kad imamo posla s njom.

Davnih dana sam objavila rat rečenici "to nije moj posao!", rečenici koju (pre)često čujem na mestima na kojima ne bi smela da se čuje uopšte, rečenica koja proizvodi strašno mnogo problema na mestima na kojima bi problemi morali da se rešavaju i taj rat sam vodila i vodim i znam da će biti dug, jer je ta rečenica moćna, ona je čuvar loših navika koje čine kulturu površnosti, stvorenu ko zna kako i kada, ali danas sasvim vidljivu i tako jasno ometajuću kad je razmena informacija u pitanju.


Površnost od svega pravi - kič, od dijaloga i polemike, preko svih javnih poslova do kulture i zabave i prisutna je u svim ljudskim zajednicama, ali je STEPEN KOJIM SE PODNOSI POVRŠNOST ono što razlikuje uspešne i neuspešne ljudske zajednice. 


Kod onih kod kojih je taj stepen površnosti u svemu previsok i kod onih u kojima se ne čine napori da se taj stepen smanji, vidljiv je neuspeh u svim sektorima, dok je kod onih koji dele svest o tome da površnost NE SME preći neki kritično mali stepen vidimo uspeh, u svim sektorima.


Primera tuđe površnosti (šlamperaja, aljkavosti, fušeraja, lenjosti, bahatosti, primitivizma,....kako god je nazvali) ćemo se uvek lako i brzo setiti: 


- šalterske službe,  javne službe, politička scena (i stranke i institucije), ekonomske i finansijske analize, medijske scene (razne), rad raznih koji nas voze, greju, uče nam ili nam čuvaju decu, rad onih koji nas leče, mesta na kojima tražimo informaciju,  uslugu, robu, zaštitu, trgovci, majstori, ... spisak se pravi brzo i prilično je dug.


Primera sopstvene površnosti ne umemo da se setimo (ili to činimo nedovoljno često) i radije imamo stav "POVRŠNOST - TO SU DRUGI", što je jedan od najpovršnijih stavova koje uopšte možemo imati.

Površnost sobom nosi dve vesti - jednu dobru i jednu lošu:


LOŠA VEST je da je uz površnost uvek vezano neznanje, a jedini način da se neznanje prikrije je da se na njega bude ponosan, Ignorantia est arogantia, rekli su ljudi  2000 godina starom poslovicom.Kad ljudi nešto ne znaju, češće su bahati i poriču sopstveno nezanje, nego što su spremni da nauče i tako sami uklone problem i sebi i drugima.


DOBRA VEST je da se ukupna sklonost ka površnosti kod nas ipak smanjuje. Negde muka i pritisak nateraju ljude na odustajanje od površnosti, nekad i negde (što ja mislim da je mnogo bolje) ljudi dobrovoljno i sami od sebe odluče da ne budu površni, da stiču znanja i veštine i da brinu o tome da li su svoj posao obavili kako treba  da li su proverili, promislili pre nego što su nešto rekli ili nešto obećali nekome. I kao što to obično biva kada jednom sami odustanete od svojih loših navika još jasnije i bistrije primećujete tu lošu naviku kod drugih.


Površnost u bilo kojoj ljudskoj zajednici nikada i nikako ne može biti iskorenjena, ona je dublje u ljudskoj prirodi nego što nam se to čini na prvi pogled, ali je možemo smanjiti na podnošljivu meru, na stepen veličine koji nam neće biti prepreka da svaki posao za sebe i za druge obavljamo kako treba tako da budemo svesni stepena sopstvene površnosti i da budemo svesni da je ta, naša površnost, nekome negde ona tuđa površnost koja i nama samima smeta kad je doživimo.


Jer  kad god vidimo nekog uspešnog, kad god vidimo da je negde nešto uspelo i da je uspešno pouzdano znamo : uspeh "ne podnosi" površnost, uspeh traži rad, učenje i napor. I  ono što je najteže svima nama: odricanje od loših navika. 
 

I kao što verujem da se karakter, kašalj i ljubav nikako ne mogu sakriti, tako počinjem da mislim da se i površnost  ne može sakriti, ali se izgleda može tolerisati, a tu vrstu tolerancije smatram neproduktivnom, mislim da kad jednom smanjimo taj stepen tolerancije prema sopstvenoj i tuđoj površnosti, da ćemo tada efikasno početi smanjivati ukupnu količinu površnosti koja nam ustvari svima smeta.

I koja je vrlo često jedina velika prepreka da postignemo uspeh o kojem samo sanjamo ili pričamo, jer da bi se uspeha postiglo treba plana, znanja, rada i temeljitosti što je sve nespojivo sa površnošću. 

Površnost, sama od sebe, ume samo da planira neuspehe, ništa više.

Thursday, August 07, 2014

Volja za nasiljem

Ima u ljudima te volje za nasiljem, volje sapete kulturološkim obrascima, zabranjene zakonima i propisima, potisnute društvenim narativom koji se gradio hiljadama godina utiskujući ljudima "šta sme, a šta nikako ne sme" biti ponašanje zasnovano na volji za nasiljem, ima te strašne volje za nasiljem u naizgled pristojnim, zrelim, sabranim ljudima za koje inače nikada ne bismo pomislili da u sebi nose - volju za nasiljem.

Pa ipak, postoje konteksti u kojima sva ta potisnuta pojedinačna volja za nasiljem bukne u kolektivni zanos, oslobodi se kao arhetipsko zlo u drevnim bajkama i postane sveprisutno, legitimiše se brojnošću ljudi koji osete da se, odjednom, sme pokazivati volja za nasiljem, da se sme zagovarati "sloboda nasilja", da se sme širiti i prenositi gnev jer samo takvo ponašanje, zasnovano na volji za nasiljem donosi olakšanje, donosi i kolektivno i pojedinačno zadovoljstvo. Kao što verbalno nasilje ume da zabavlja i veseli ljude, čini im se bezopasnim po druge ljude, a zadovoljava njihovu potrebu da bar malo unutar sebe oslobode svu tu zabranjenu volju za nasiljem, vaskolikim.

I ne može se sa sigurnošću reći šta je i kad se dešava kontekst koji predstavlja "okidač oslobađanja volje za nasiljem", zna se pouzdano da će ponašanja zasnovanog na nasilju biti uvek u ratnim sukobima, konfliktima, tokom nasilnih protesta raznih grupa, često i prilikom velikih (ili bilo kakvih) sportskih događaja.

Ili da će oslobađanja volje za nasiljem biti unutar porodica koje neguju "pravo na nasilje" jednog člana porodice nad drugima, nasilja koje se odvija daleko od očiju javnosti i retko izaziva empatiju ili biva okidačem dodatnog oslobađanja volje za nasiljem, Volja za nasiljem se u tim slučajevima ogleda u opaskama tipa "mora da ga je nečim provocirala ..." ili "mora da ju je doveo do ludila ..."  što je opravdavanje nasilja, a bilo koje nasilje može da opravdava samo sopstvena volja za nasiljem, jer je lista na kojoj se navode opravdani razlozi za nasilje - potpuno prazna.

Osim - samoodbrane, osim prava na poslednji apel kada tuđa volja za nasiljem nedvosmisleno ugrožava život moguće žrtve tog nasilja, Ali i tada, u slučaju samoodbrane, to pravo mora biti dokazano van svake sumnje. 

Kad se oslobodi volja za nasiljem velikog broja ljudi ono postaje gotovo opipljivo, kao da ga se noktima može izgrebati iz vazduha i prostora u kojem, bučno i gnevno, traži smrt, traži osvetu, traži krv i "oko za oko zub za zub".
Zaborave svi da kad bi ta drevna predbiblijska poruka postala legitimna stvarnost, da bi ceo svet u par dana postao poluslep i krezub, sav svet.
Nasilje nikada nije pravda. Nasilje nije moć.

Kontrola volje za nasiljem - jeste moć, velika i s naporom stečena.

Anonimno nasilje, naročito okrutni zločini nad decom ili sasvim nemoćnima, udruživanje radi nasilja i zločina uvek izazovu reakciju - i ona je uvek verbalni izraz volje za nasiljem. Od verbalnog izraza, od verbalnog zanosa nasiljem velike grupe ljudi samo jedan korak treba do linča, do anonimnog kolektivnog novog nasilja.

Jer - nasilje rađa nasilje, to je proces koji daje neprekidnu moć beskonačnoj spirali zla koja nastaje nasiljem koje rodi novo nasilje.

Ljudima koji duboko potisnuto u sebi nose volju za nasiljem, jer znaju da je neprihvatljiva i zabranjena, ta se volja može oslobađati postepeno, huškanjem ljudi jednih na druge ili eruptuvno kad veliki broj ljudi oseti da je jedini odgovor na nasilje kojem su svedoci - neko novo nasilje.

A nikad nije.