Saturday, June 18, 2011

OPREČNE MISLI U ISTIM REČENICAMA

ili:

- kako nam s lakoćom promiče izgovaranje (i mišljenje, oh, da i mišljenje!) rečenica koje su kao suza čisti "mentalni i verbalni oksimoroni" i zašto nam to (ne)smeta da razumemo sebe i druge dok komuniciramo -

Moguće je (sasvim lako moguće) da se meni sve to nekako samo čini dok slušam ljude, ali moj utisak o učestalosti kojom ljudi u iste rečenice uvrste sasvim oprečne tvrdnje, misli, uverenja, stavove, bilo šta, je takva i tolika da sam odučila da pokušam da napiskaram koju o toj "komunikacionoj pojavi" (koju ja smatram istovremeno i očaravajućom i paradoksalnom i neizbežnom i samoograničavajućom).

Photobucket

Davnih dana, prateći, učeći i slušajući ljude, bilo mi je zanimljivo da čitam radove o "spoznajnom neskladu" kao načinu na koji mi ljudi funkcionišemo, mislimo, govorimo, postojimo sami sa sobom i u svojim društvenim kontaktima. 

Spoznajni nesklad ("kognitivna disonanca") tako i zato ume da bude beskrajno zanimljiva tema i za nas laike, ne samo za stručnjake koji se bave istraživanjem ili terapijama, kad "stvar" naraste do poremećaja koji onemogućava "normalnu" socijalnu komunikaciju.

"1957. Leon Festinger objavljuje knjigu «A Theory  of  Cognitive Disonance» za koju možemo reći da se ubraja u «klasičnu literaturu» socijalne psihologije. S obzirom na broj i raznovrsnost istraživanja koja je izazvala, teorija kognitivne disonance spada među najznačajnije teorije socijalne psihologije uopšte – ona pruža opštu teoriju ljudske socijalne motivacije i ima širinu primenjivosti koja daleko nadilazi teorije konzistencije. 
Festinger definiše disonancu kao «negativno nagonsko stanje koje se pojavljuje kad god pojedinac ima dve spoznaje koje su psihološki nedosledne». Ova teorija takođe polazi od toga da svaka osoba teži konzistenciji svojih mišljenja, stavova i ponašanja. Teorija je široko primenjiva jer se odnosi na bilo koji primer u kojem su dve psihološke spoznaje nedosledne."

Šta je, u suštini, spoznajni nesklad ?

Pre svega - psihološka nesaglasnost, inkonzistentnost.

Značenje disonantnog odnosa nije ograničeno samo na logičku inkonzistenciju. Postoje 4 vrste situacija u kojima može doći do disonantnog odnosa:
  1. Logička neravnoteža (npr. znam da se voda zamrzava na 0oC, ali ne očekujem da će se to dogoditi ako u zimskoj noći ostavim vodu na balkonu) - jedna spoznaja vodi suprotnosti druge  spoznaje zbog logičke inkonzistencije
  2. Kulturalni običaji - kultura često određuje što je konsonantno, a što disonantno – npr. boja odeće na sahrani. Bitne su i međugeneracijske promene unutar iste kulture.
  3. Disonanca između podređene kognicije i nadređene definicije (npr. sportista, a ne trenira redovno; naučnik, a ne prati nova istraživanja)
  4. Prošlo iskustvo (kad se ponašamo u neskladu sa prethodnim iskustvom, npr. izaći na kišu bez kišobrana, a očekivati da nećemo pokisnuti) 
Moje zanimanje za temu "spoznajnog nesklada" (tako da sam tek kasnije razumela odakle mi interesovanje i šta je to zaista) stvorila je ustvari moja baba, u ranom detinjstvu. 
Govorila je "moraš stalno imati na pameti i dobro i zlo", pa još "ne daj, a ne laj", pa onda "ne daj na se, raspala se!", pa još "budna sanjaj, radi i kad spavaš",....i još mnogo, mnogo, sasvim oprečnih "saveta" o kojima je govorila "savete slušaj, radi po svom". 
I, onda, kad sam kasnije stigla do knjiga o "spoznajnom neskladu", rekla sam joj "e, baba, pazi ove kakve su knjige i teorije napisali o tvojim "savetima" !". Odmahnula bi rukom i kroz glasan, zarazan smeh odgovarala "kome knjige za to trebaju, taj se ni ljubavi ni života nije najeo!". 
Neprekidno slušam ljude koji i ne primećuju da u jednoj rečenici koju izgovaraju "slažu" bar dve sasvim oprečne tvrdnje i tako čine da ili prepoznajem "spoznajni nesklad" na delu ili se usudim da im uzvratim (pažljivo, vrlo pažljivo, lako je ljude uvrediti tako, vrlo lako) sa kratkom opaskom "ej, stani malo - ne moža OBA, ne mogu OBE te stvari, ne biva..."
Retko me dobrim dočekaju, ne vole ljudi da ih se podseti na "paradokse" kojima misle i govore.
Lekovito i uspešno sredstvo kojim se, na rasterećujući način, ljudi ponekad oslobađaju sopstvenih misaonih i verbalnih paradoksa je - humor, blagosloveni, dobronamerni, dobroćudni - humor. I bude mnogo prijatno i ugodno i skladno kad takvim humorom jedni drugima pomognemo da se iskobeljamo iz nesklada svojim misli i rečenica i uvidimo svu jednostavnost - skladnih tvrdnji.
Primera ima "kolikonamdrago":
Jedan od najilustrativnijih primera je priča o komunikaciji antropologa i jednog afričkog plemena (a mogla bi i bilo koja grupa ljudi koja sebe zove "društvom") pitanjem o tome ŠTA je dobro, a ŠTA zlo i pitajući ih "ŠTA je dobro po njihovo pleme" dobili su sledeći odgovor:
- Dobro je kad osvojimo selo susednog neprijateljskog plemena, zapalimo im kolibe, pobijemo muškarce, odvedemo svu stoku i uzmemo im vodu, hranu i žene
A na pitanje "ŠTA je zlo", dobili su odgovor:
- Kad oni to učine nama.
S istom "lakoćom nesklada", ljudi će izgovarati sledeće:
1. - slušaj šta pričam, ne gledaj šta radim (roditelji, profesori, ljubavnici, društvene grupe različite po uzrastu, polu, imovnom stanju,...bilo koji nazovi "dijalog")
2. - ono što je prošlo mnogo je bolje nego ovo što je sada (činjenica da i to "prošlo" ima neko drugo "prošlo" koje bi onda takođe moralo biti još bolje nego "naše prvo" prošlo, nimalo ne uznemirava one koji s lakoćom izriču tu tvrdnju)
3. - sve rečenice koje počinju sa "SVI SU..." (generalizacije takve vrste istovremeno su i izvor diskriminacije svake vrste)
4. - sve rečenice kojima pokazuju da misle da mogu da budu "džinovi" samo ako sve (ili neke druge) proglase "patuljcima" (negativno definisanje svih drugih, smatrajući da se tako, istovremeno, daje svepozitivna definicija o sebi samima - nacionalizam, šovinizam, moralisanje, "moralizatorske vertikale", "neporecive" istine, (zlo)upotreba religijskih tvrdnji, ...)

Photobucket


Za "smanjivanje" i voljnu kontrolu nesklada u našim mislima i izgovorenim rečenicama i neophodon i dovoljan i potreban uslov je samo da - slušamo, sami sebe i druge, samo da pažljivo, vrlo pažljivo slušamo.
Uz malo dobroćudnog i dobronamernog humora, to može značiti veliki, nesaglediv napredak u mnogim našim društvenim kontaktima.
A za samotno, sanjarsko ili misaono promišljanje o svemu, ponekad bez te volje za spoznajnim neskladom i ne možemo, ponekad je ona "okidač" za sve i svašta kreativno što ljudi stvore sami sa sobom, "na osami, u tišini, varljivih misli".