Sunday, October 31, 2010

Muhammad Yunus, promene na dlanu

ili

- kako se stvari menjaju kad poveruješ u očigledno -

Muhammad Yunus je svetski poznat i svetski uticajan dobitnik Nobela za mir 2006., poreklom iz Bangladeša, obrazovanjem ekonomista, karijerom profesor u USA i - naravno, kreator "društvenog preduzetništva" i "banke za siromašne" (GrameenBank).

Sedamdesetih godina prošlog veka vratio se u Bangladeš i (po sopstvenim rečima) jednog je dana pomislio kako sav taj njegov profesorski rad, sve ono što radi - nekako nije dovoljno, nekako NE RADI ta slika koju sobom nosi i kojom obrazuje druge, sva ta ekonomska pravila, zakoni i teorije, sve to na čega bi svet trebalo da RADI, kao da ima "nekakvu grešku" i on mora da vidi GDE to sve ima "nekakvu grešku", da bi zaista sa uverenjima i ubeđenjima mogao da nastavi da - predaje, istražuje, uči druge, prenosi i širi znanja.

I - otišao je iz učionice u malo selo, nedaleko od univerzitetskog kampusa, da proveri - da li je u pravu, da li može drugačije nego što tadašnja ekonomska teorija tvrdi da je jedino moguće.

I - bio je u pravu. Moguće je. Samo treba poverovati u - očigledno i uključiti mozak.

Njegovo rešenje dobilo je ime i RADI, kako u Bangladešu, tako i u desetinama zemalja širom sveta u kojima se utemeljilo za poslednjih tridesetak godina. Rešenje se zove "društveno preduzetništvo" i "banka za siromašne".

Kako sam kaže, (juče u Beogradu) upitao se:

- Kakvog smisla ima banka koja daje novac samo onima koji ga već imaju i zašto je logično da se novac daje topimg_3712_muhammed_yonous_300x400.jpgonima koji već duguju novac samo ako duguju JAKO puno novca, a ne daje se nikako novac onima koji ga NEMAJU UOPŠTE, a žive ispod svake granice siromaštva?

- Da li moguća banka koja će raditi sasvim obrnuto, od početka? Banka koja će dolaziti pred vrata najsiromašnijih i pitati - "hoćeš li ovu malu, minimalnu sumu novca, koju ćeš mi vratiti, ali mi ne trebaju od tebe nikakve garancije, hipoteke, dokazi, ništa, hajde da naš odnos izgradimo na poverenju, jel može?"

- Super je što postoji konkurencija i tržište i takmičenje i tako i treba da bude, ali šta će ti ustvari "tone para" ako si banka, ako si velika korporacija, ako si finansijski stručnjak, "ekonomska ili upravljačka elita" sveta, ako imaš milion puta više nego što bi ti ikad moglo zatrebati, možeš li bar deo tog novca iskoristiti tako da sam dobijaš manji profit (ili ga nemaš uopšte), ali time činiš nemerljivu korist hiljadama ljudi u lokalnoj zajednici ili milionima u nekoj državi ili delu sveta i - smanjuješ ukupno siromaštvo (nešto dugoročnije, opet možeš svoj ogroman novac "vrteti" po uobičajenom ritmu, jer ćeš imati veći broj onih koji mogu od tebe nešto da kupe)

U svom autorskom članku u "Forbes" iz juna ove godine, Muhammad Yunus izvrsno sam o tome piše i objašnjava da je cela ideja u tome da se nekakvo rešenje za smanjenje siromaštva - ponudi. I da je učešće u tom rešavanju - dobrovoljno.

Dobrovoljne odluke umeju da čine čudesne promene u ljudskom ponašanju i on smatra da je to osnovna tačka uspeha njegovih ideja, i u Bangladešu i u svetu. Mi ljudi smo "genetski preduzetnici", kaže, i sve što nam treba je da nas neko podseti na tu očigledno dokazivu osobinu i da nam kakvim rečima ukaže na sve očigledno oko nas u šta kao da ne želimo da poverujemo, samo zato što je očigledno.

200px-Simpsons_Loan-a-Lisa_Muhammad_Yunus_Promo.jpgLjudi su, paradoksalno, nepoverljiva, a lakoverna bića. Spremniji da poveruju u bilo kakvu "prevaru" ili u činjenicu "da se ništa ne može učiniti", nego u ono što im sopstvene oči i sva druga čula nude kao neoborivu očiglednost - da je sve, uvek moguće i da nijedno rešenje NIJE neupitno i podložno promeni, pa makar u njega čvrsto verovalo 10% najmoćnijih cele planete, 10% ljudi koji o svemu odlučuju i koji "poseduju&troše" 90% svih resursa planete. Tih 10% najuticajnijih i najbogatijih saglasno su doneli dokumenta o brobi protiv siromaštva, o iskorenjivanju siromaštva, Ujedinjene nacije su se saglasile oko "Milenijumskih ciljeva" koje bismo trebalo ostvariti do 2015., a Muhammed Yunus je, uključivši mozak, samo rekao:

"Aha, razumem ŠTA hoćemo da postignemo, zna li neko KAKO ćemo to da uradimo?".

I pošto su i planeta i vasiona ostali ćutljivi (u smislu odgovora) on je ponudio rešenje.

I tome dokazao da je moguće, da je s ljudima uvek sve moguće i da su ljudi istovremeno i u potpuno jednakoj meri "nepodnošljivo sebični" i "božanski nesebični" i da smo tako dvostruki, uvek ustvari spremni da menjamo na bolje, i sebe i sve oko sebe, nepovratno da menjamo - na bolje.

Banka za siromašne, društveno preduzetništvo, mikro-krediti su delovi tog predloženog rešenja, ključni "motor rešavanja" su ljudi koji tako bivaju spremni da iskoriste sopstvene osobine, sopstvene potencijale. U Bangladešu je suma od 30-40 dolara činila početak oslobađanja od siromaštva, početak posebne vrste "novog poverenja" i početak kojim su žene Bangladeša izašle iz nevidiljivosti i pokrenule čitav lanac neverovatnih događaja koji je doveo do toga da danas Bangladeš izgleda sasvim drugačije, od obrazovanja žena do smanjenog mortaliteta i uravnoteženog nataliteta, od 70% sela bez struje do "ženskih udruženja" koja kupuju solarne baterije za sve i mobilne telefone sa imenicima članova vlade i parlamenta. Da bi ih zvale i kazale šta su dobro već uradile i šta im treba da se sve menja na bolje još i još i još...

Zašto tvrdim da je ideja "društvenog preduzetništva" sasvim očigledna stvar (koju nećemo da vidimo, a na dlanu nam je) ?

Zato što se polovina čovečanstva time bavi otkad je čovečanstva.

Zato naša planeta radi - na žene, na dobrovoljan, besplatan ženski rad koji je briga o drugima.

Ova planeta, sva ljudska društva "rade, postoje i funkcionišu" zahvaljujući - besplatnom, svakodnevnom ženskom radu , obavljanju svega onogo što zovemo "održavanjem domaćinstva", gde god na planeti, radu koji omogućava dnevno funkcionisanje porodice, lokalne zajednice, celog društva gde vredne ženske ruke i maštovite ženske glave svaki dan stvore uslove da SVI DRUGI mogu da finkcionišu.

Ako to nije nesebičnost i ako to nije društveno preduzetno, i ako to ne dokazuje da smo svi "genetski preduzetnici", ondaK ja ne znam šta bi drugo moglo biti.

I niko ne zna KADA smo se to svi mi dogovorili da baš tako bude, i da žene obavljaju sve te poslove, ali - žene taj dogovor poštuju, hiljadama i desetinama hiljada godina unatrag.

(Msleeeeeeem, mog`o bi sada već malko i neko drugi da radi sve te nevažne&lake&sitne poslove održavanja svih, svega i svačega na planeti, da se žene malko bave i svimi svačim drugim, stvarno bi moglo).

To je toliko neverovatno očigledno da je većini - sasvim nevidljivo.

Kao i besplatan ženski rad.

Kao i činjenica da razlozi siromaštva, da siromaštvo u celini nije u siromašnoj osobi, već u sistemu u kom siromašna osoba živi, ali da bi menjala sisitem, ta siromašna osoba mora da menja - i sebe.

Da poveruje u očigledno i da razume da je - moguće.Ideja banke za siromašne, mikro-kredita i društvenog preduzetništva je prostor u koje postoje odgovori na pitanje KAKO da se ta promena stvori i živi.

Kada bi Paja Patak, koji u čuvenom crtanom filmu "Mikijeva radionica" prolazeći pored čudnovate mašine kaže svoje čuveno "šta je ovo?, a još i ne radi?!", danas prošao pored sela u Bangladešu promenjenih idejama Muhammed Yunusa-a rekao bi "ne znam šta je ovo, ali - RADI!"

Jer, stvarno - radi.

I kao ideja je odlično primenljivo, u izmenjenom kontekstu, naravno, i na mnogim drugim mestima koji su od Bangladeša udaljene prostorom, prethodnom istorijom ili trenutnim razvojem.

Ideja ima jednostavnost univerzalnosti, samo treba - uključiti mozak i naći joj kontekst za sebe, za svoje lokalne, zajednice, za svoj sosptveni nivo i oblik siromaštva.

Da bi se menjalo - na bolje.

Friday, October 29, 2010

Muzika i ništa

Postoji nekoliko sasvim zdravih navika koje treba naučiti upražnjavati rutinski, kao što se jutrom jede dobra, sočna jabuka ili kao što se popodnevom ili u dobrom društve s večeri uživa u osvežavajućem napitku (bilo koje vrste). Takve navike prihvatamo lako, brzo i neosetno i ne marimo za išta drugo osim za prijatnost koju nam priušte mnogim čulima.

Dobra stvar.

Ali ima navika koje treba steći i koje nam, na prvi pogled, niti doprinose zdravlju, niti čine užitak čulima. A - lekovite su. Zdrave. I - neophodne.

Ćutanje.
Slušanje.
Gledanje.
Razumevanje.
Deljenje.

Tim nas navikama retko uče, kao da se smatra da ćemo ih steći sami od sebe ili vremenom, uviđajući svu neophodnost i korist rutinskog sticanja i zadržavanja navike da sve i svakoga oko sebe, ćuteći, slušamo, gledamo, pokušamo da razumemo i da onda podelimo sa nekim sve što mislimo da smo razumeli.

Pa tako često srećemo ljude koji su odnegovali samo neku od navika ćutanja, slušanja, gledanja, razumevanja i deljenja i osetimo kako nam "nešto fali", a da ni sami ne znamo šta.
(Moja baba je na pitanje o nekome ili nečemu :"šta mu fali?", uvek glatko odgovarala sa čudesnom rečenicom :"ima sve što mu fali").

Kad pogledamo malo pomnije, ionako više vremena u životu provedemo BEZ onoga što nam nedostaje, odnosno u stanju da osećamo "da nam nešto FALi", nego što istinski imamo svest o tome ŠTA sve imamo.
Zato što malo, retko i nedovoljno - ćutimo, slušamo, gledamo, razumevamo, pa onda - delimo.
A sve nam je - na dohvat ruke:





Ćutati.





Slušati.





Gledati.




Razumeti.

I - ništa.

I sve to zajedno - nikad sasvim na javi i nikad sasvim u snu. Nešto kao "San i Java, Borneo i Celebes" (M.C.), nešto kao neprekidna i dvostruka istovremenost.

"...never sleeping, never wholly awake..."

ili čak "spavati, možda malo sanjati....". With only oneyegonedreaming.

Reči o W.S.

  • Jorge Luis Borges
    • "Historija dodaje da je prije ili poslije smrti došao do boga kome je rekao: Ja, koji sam uzalud bio toliko ljudi, hoću da budem samo jedan i ja.
    • Božiji glas, koji je dopirao iz nekog kovitlaca, odgovorio mu je: Ja takođe nisam; ja sam odsanjao svijet onako kako si ti odsanjao tvoja djela, moj Šekspire, a među oblicima moga sna nalaziš se i ti, koji si poput mene mnogi i niko." (Everything and Nothing)
Ima i ljudi koje prvo sanjate, a tek posle ih sretnete. I - obrnuto, naravno. To je najbolja navika koju treba steći i negovati, rutinski.

Do not spoil what you have by desiring what you have not; remember that what you now have was once among the things you only hoped for

Epicurus

C.S. Lewis

You are never too old to set another goal or to dream a new dream.



Deljenje.

Wednesday, October 27, 2010


PERIODNI SISTEM BESMISLICA
Jedan od blogova koje rado čitam je "Science, Reason and Critical Thinking".

Na poslednjem postu objavljen je:

"Periodni sistem besmislica"

odličan skup iracionalnih, besmislenih, smešnih i šašavih stvari, stereotipa, predrasuda, ubeđenja, verovanja, raznih "neporecivih istina" koje mi ljudi imamo kao svoj "katalog", slično kao što pravi, ozbiljan Periodni sistem, onaj koji je napravio Mendeljejev sadrži katalog postojeće, među sobom različite sveukupne materije u prirodi.
Prikaz je interaktivan i samo "dodir" miša na određenom "periodnom znaku za besmislicu" daje duhovita, šira objašnjenja.
I kao što je Mendeljejev, u početku, izostavio "par komada", i što je "par komada" dodato decenijama kasnije, tako bih mogla da garantujem da i ovaj šašavi katalog "svih naših besmislica" ima dobre šanse da bude - proširivan.
Zato što smo mi ljudi takva - šašava (a divna) bića.


Tuesday, October 26, 2010



POLITIČKO I LIČNO

U "ranim radovima" aktivistkinja feminističkog pokreta napisana je teza da je "sve političko istivremeno i sve naše lično". S mnogo finih dokaza, teza prilično dobro "drži vodu" nezavisno od bilo čijeg stava o idejama i razvoju feminističkih pokreta širom sveta i lako ju je proveravati potpuno nezavisno od toga da li provere sadrže ili ne sadrže opise uloga i modela koje razna društva i države (odnosno politike) "propisuju" za žene, stvarajući tako najčešće okvir za direktne ili prikrivene diskriminacije žena u društvu.

Političko jeste lično, jer šta god koja i kakva politika imala kao "spisak odluka" koje donosi, svaka od tih pojedinačnih odluka (a naravno i sve one zajedno) dnevno utiču na naše lične živote, stvaraju našu realnu svakodnevicu i još važnije - većinom odluka koje bilo koja politika donosi danas - kreira se realnost u budućnosti, kreira se budućnost sama i za nas i za generacije koje dolaze. Političko je lično, jer svaka politička odluka proizvodi posledice koje ne moraju biti svima vidljive u trenutku donošenja takve odluke, ali su njen sastavni i neizbežni deo i mogu se izbeći samo ako se promeni politička odluka sama, nikako drugačije.

Političko je lično, sasvim i bez ostatka i jedino pitanje koje se postavlja je ono već čuveno koje je Černiševski postavio pre dva veka - "ŠTA DA SE RADI?" - s tom činjenicom koja tako očigledno oblikuje naše živote.

Jedan odgovor je sasvim lak, očigledan i jednostavan:

- svi moramo biti svesni činjenice koliko je sve političko istovremeno i lično pri čemu svi oni koji se bave politikom moraju naučiti da odole iskušenju da unose svoje "lično" u političko i da sve ono što u politici dožive kao "lično" znanjem i veštinama pretvore u "političko", jer slobodan izbor da se neko politikom bavi mora da podrazumeva svest o odgovornosti pri donošenju odluka kojima se kreiraju životi miliona ljudi (uključujući sosptvene živote onih koji se politikom bave). Drugim rečima - politika je posao koji je briga o drugima i to mora biti vidljivo u ponašanju onih koji se politikom bave.

Kad i ako to ne biva tako, kad i ako se lični doživljaji unose u politički rad, česta posledica bude izostanak bilo kakvog dijaloga, rasprave, debate, kritike ili analitike o tome kakve sve posledice na lični život mnogih će tek SUTRA davati odluke koje se donos DANAS u raznim političkim procesima i sektorima. Kad i ako se sve političko među onima koji se bave politikom doživljava kao lično, tada političke komunikacije ustvari i nema, ima samo "ad hominem" diskvalifikacija, omalovažavanja, prezira, niskih strasti, uvreda, netrpeljivosti sve do mržnje koja onda skoro potpuno parališe sve delove našeg "ukupnog političkog tela" čineći ga potpuno nesposobnim za bilo kakvo razumno ponašanje. I što je najgore - to se onda naziva "politikom", političkom borbom, političkom idejom, raznim eufemizmima, u bezuspešnom pokušaju da se licemerjem "zamenjenih naziva za politiku" opravda nešto neoprostivo - mogućnost da svi oni koji bavljenje politikom slobodno biraju, smeju da se bave samo samima sobom, svojim ličnim doživljajima jednih ili drugih, svojim ličnim emocijama i ličnim reakcijama na sve što bi pri njihovom radu moralo da bude političko, a ne - lično.

Svi oni koji se politikom ne bave (svojim slobodnim izborom, nije im profesija) su oni KOJIMA se ustvari politika bavi, svi oni imaju prava (i to je dobar red stvari) da svima drugima saopštavaju SVOJE LIČNE utiske o tome kako sve ono što je političko stvara njihovo lično, kako sve vrste političkih odluka utiču na njihovu svakodnevicu, na njihov lični prostor u kom mogu donositi svoje lične odluke.

Oni sve političko žive kao lično i imaju prava da to lično saopšte, dočim političari (ili bilo ko na javnim poslovima, u državnoj upravi) imaju obavezu da sve ono što dožive kao "lično" pretvaraju u - političko. I ako to ne umeju ili neće, da im onda nije dozvoljeno da menjaju suštinu politike, dozvoljeno im je samo da, koristeći pravo slobodnog izbora, menjaju svoju profesiju, jer - nisu za politiku ako je celu pretvaraju u lično.

Daću nekoliko primera zaista važnih političkih odluka koje su, tokom XX i XXI veka oblikovale sve naše LIČNO, sve živote par generacija koji bi izgledali sasvim drugačije da nisu donete baš te i takve - poliitčke odluke, kao ilustraciju kako JEDNA politička odluka nezaustavljivo oblikuje mnogo LIČNIH odluka, kasnije, u životima miliona ljudi :

1. Politička odluka o formiranju Kraljevine SHS oblikovala je skoro 100 godina života svih nas koji smo na tom prostoru živeli, realizovala je jednu političku "ideju o jugoslovenstvu" stvorenu decenijama ranije nego što su se stvorile okolnosti da ta ideja bude realizovana, dala je posledice po LIČNI život miliona ljudi (nezavisno od toga kakav je bio, ili je još uvek, lični utisak mnogih o toj odluci), drugim rečima - poliitčko JE lično

2. Poliitčka odluka o otklonu od politike tadašnjeg SSSR 1948. oblikovala je 50 godina života svih nas koji smo tu odluku onda živeli LIČNO, kroz niz posledica koje je proizvela (kao što je to slučaj i sa odlukom da živimo u jendopartijskom sistemu bez političkih, medijskih ili ekonomskih sloboda), drugim rečima - političko JE lično

3. Politička odluka o davanju prava glasa ženama (1946.), o davanju prava ženama na nasleđivanje, obrazovanje, zapošljavanje, prava na odlučivanje o rađanju, na ravnopravnost - iz korena je promenila LIČNE živote miliona žena, nepovratno menjajući dotadašnje modele ponašanja namenjenih ženama. (i te promene još uvek traju, "osvajanje" prava i pretvaranje ideja ravnopravnosti u stvarnost je još uvek predmet političkih ideja), drugim rečima - političko JE lično

4. Politička odluka o ratovima 1990. kojima se raspala bivša SFRJ, oblikovala je 10 strašnih godina kraja XX veka, sve živote nas savremenika te donete odluke, proizvela je užasne posledice na LIČNE živote miliona ljudi (ratovi nisu ni elementarne nepogode niti su neizbežni, o ratovima se donose - poliitčke odluke, tako je to kad se rat smatra "politikom koja se vodi vojnim sredstvima" ), drugim rečima - poliitičko JE lično

5. Politička odluka doneta na Samitu EU u Solunu 2003. ticala se pozitivnog odgovora svih EU lidera na zahtev Srbije da se pridruži EU i ta odluka oblikuje naše živote poslednjih 7 godina, poliitčkim pravilima i sredstvima koja se zovu "EU integracije", ta politička odluka proizvodi posledice u našim LIČNIM svakodnevicama i proizvodiće ih i u budućim decenijama (i važno je da se taj proces odvija tako što se zna ŠTA je političko, a ŠTA lično i ŠTA je čija odgovornost tokom posledica koje ova poliitčka odluka proizvodi), drugim rečima - političko JE lično

I postoje dve krupne greške koje u ovom procesu "političko je lično" danas čine poliitičari i dve krupne greške koje danas čine svi oni na koje se, posledicama, političke odluke odnose menjajući im lične živote.

Greške poliitčara (ljudi na javnim poslovima, u državnoj upravi, administraciji, zaposleni u sve tri grane vlasti):

1. "Nema veze što radim na mestu na kojem se brine o javnom interesu, ja mogu kako ja hoću i brinuću o svom pojedinačnom, a ne o opštem interesu, ljudi će svejedno glasati, ili ću se ja več nekako snaći" - greška jer se ne razume odluka doneta 2003, tom je odlukom takvo ponašanje ZABRANJENO i bez obzira što sprovođenje te odluke zahteva vreme i što je to proces, ta će odluka neminovno biti sprovedena, kao i uvek kad se jedna politička odluka donese.

2. "Nije TO (nešto, bilo šta) moj posao, nije moj posao da ispravim sve krive Drine..." - greška, jer JESTE, a nedostatak kontrole i odgovornosti za "neobavljen posao" je samo trenutna faza sprovođenja političkih odluka koje su donete, manir izbegavanja obavljanja poslova koji su političarima direktna nadležnost je pogrešan i biće postepeno uklanjan.

Greške onih kojima poliitičke odluke utiču na svakodnevni, lični život, svih nas koji živimo ravnajući se prema regulacijama koje su posledica političkih odluka:

1. "Ne mogu ja tu ništa da promenim, vidiš šta se radi..." - greška, jer odluke donete 2003. PODRAZUMEVAJU učešće građana u kontroli sprovođenja odluka i kontrolu javnosti u tome kako se brine o opštem ili javnom interesu, i to "podrazumevanje" će biti sprovedeno u život, ma koliko u ovoj fazi mnogima izgledalo kao potpuno "nemoguća misija", to je "podrazumevanje" samo jedna od posledica koja u sebi nosi neminovnost ostvarenja, jer je politička odluka o tome već doneta.

2. "Svi su poliitčari isti, politika je nečastan posao..." - greška (osim što je netačno), jer se takvim stavom "poklanja" prostor i vreme samo za one političare koji su skloni da svaki dan čine Grešku 1. koju sam navela i "naizgled usporava" sprovođenje posledica o ZABRANJENOM ponašanju ljudi na javnim poslovima, jer su vrste i karakteri ljudi u politici "šarene" i različite kao i u bilo kojoj drugoj profesiji, samo što taj skup ljudi donosi POLITIČKE odluke koje oblikuju naše LIČNE živote i zato zaslužuju našu posebnu pažnju i naš poseban oprez, jer im ta vrsta posla daje u ruke neverovatnu moć koaj ne sme ostati nekontrolisana.

I koliko god zamišljali ili se trudili da naše lične živote vodimo i kreiramo tako da ostanu "van domašaja" politike - to je jedna stvarno "nemoguća misija".

Sve naše lično istovremeno je i političko, jer živimo u zajednicama kojima politika svojim odlukama i regulacijama oblikuje i svakodnevicu i živote celih generacija. U nekim drugim zajednicama, na nekim drugim mestima, možda je moguće, ali ja govorim o SADA i OVDE.

Ne moramo se (a možemo) baviti svim dnevnim političkim događajima, ne moramo (a možemo) dnevno razmišljati o tome kako važne i velike političke odluke donete na drugim mestima, daleko od nas, proizvode neminovne posledice na naše lične živote, ne moramo (a možemo) tražiti prijatelje i drugove među poliitičarima, ne moramo se dopadati jedni drugima, ali moramo razumeti da političke odluke proizvode posledice po sve nas i da su sve te posledice LIČNE, u manjoj ili većoj meri, ali neizbežno - LIČNE.

Dozvoljeno je i slobodno (naravno!) "gađenje" nad politikom i odmahivanje rukom uz "ma, sve je to bezveze!" stav, pitanje je samo koliko i kako i da li uopšte time menjamo činjenicu da je "SVE POLITIČKO ISTOVREMENO i LIČNO". Nimalo. tako ja mislim.

Kada sam (od najboljih, svojevremeno) sticala početna i onda nastavila učiti znanja i veštine o tome kako se odoleva "ličnom" u politici, kako se strateški pridobijaju pristalice u politici za nesporno dobre ideje, kako se predlažu promene (kojima su ljudi uvek neskloni), tako da ljudi sami i jasno vide ŠTA ima u tim promenama dobro po njih, kako se slušaju ljudi i kako im se kaže da ih se čulo i saslušalo i kako im se objasni šta može da se uradi, a šta ne može sada jer zahteva vreme, kako se iskazuje iskreno uvažavanje za svakog drugog, različitog po bilo kom osnovu, kako se gradi dijalog u kojem ljudi nisu politički neprijatelji, već oponenti, suparnici u legitimnoj borbi ideja, kako se kreira realnost u kojoj je svima jasno da od mržnje, netrpeljivosti i netolerancije niko, ama baš niko nema koristi, i na kraju - kako sam razumela da sve to može da stane u par jednostavnih rečenica:

- Promene na bolje, dobrom političkom idejom i pravim strateškim planom, su uvek moguće, samo treba zasukati rukave i raditi, raditi, raditi,..

- Politika je posao koji je sav briga o drugim ljudima.

- Sve poliitičko je istovremeno i lično.

Dragocene LIČNE stvari koje sam naučila od svoje babe su glagoli kao što je "ljudovati" i imenica "ljudovanje", poslovice "podaj, a ne laj, pomogni, a ne zakeraj" i priča koja mi se čini dobrom za sva vremena o "skupljanju ljudskih pogleda i pažljivom slušanju i gledanju ljudi" i o obavezi da kad negde i nešto i nekome pogrešiš, grešku kažeš i lepo&ljudski&čovečanski zamoliš za oprost i izvinjenje. I da učenje nikada ne prestaje i da se nikada ne zaboravi da je vreme koje nam je poklonjeno ustvari sve što imamo i da ono (vreme) ima divnu osobinu da se umnožava i uvećava kada se deli s nekim, nama važnim.

Meni je sve to što me je baba učila oduvek ličilo i na - dobru politiku.